From pcrw 2009

Kako početi? Pa možda bi dobar početak bio onaj već odavno poznati način, rečenicom kojom počinju jedne od najboljih priča ikad ispisanih; Bilo jednom davno... u 19. stoljeću kad je svoja djela stvarao otac znanstvene fantastike i jedan od najpoznatijih romanopisaca čija su djela bili glavni izvor inspiracije za autore više od 300 tinjak filmova među kojima su najpoznatiji: „Dvadeset tisuća milja pod morem", „Put u središte Zemlje", „Put oko svijeta u osamdeset dana“ ili "Od Zemlje do Mjeseca“....
Naravno, radi se o Julesu Verneu, autoru brojnih djela te prije svega velikom vizionaru i viditelju budućnosti, tj. svijeta kakvog danas poznajemo. Slavni Jules je u nekim svojim djelima često spominjao Istru, a i grad Pazin u romanu „Mathias Sandorf“. U Pazinu se u zadnijh nekoliko godina odvija još jedna predivna priča, koju Jules nikad nije objavio ali ne sumnjam da je imao viziju da će se dogoditi. Riječ je o plemenu dobroćudnih, marljivih i uvijek nasmijanih pazinjana okupljenih u sportsko društvo Trickeri koji nas svako malo razvesele nekom od avantura koje organiziraju kako bi promicali zdrav život, zaštitu okoliša te utažili žeđ za avanturom naših nemirnih duhova. Jedna takva avantura održana je jučer u Pazinu i okolici a poglavica Trickera, veliki S.H. me je zamolio da napišem osvrt na jučerašnju utrku. Iako mi nije do pisanja nisam mogao odbiti velikog poglavicu, a kako i bi kad mi plaća tekućim zlatom, ne onim crnim kakvog poznaje današnji svijet a potječe uglavnom sa arapskog poluotoka, već onim dobrim, bijelim i crvenim koje potječe sa istarskih brežuljaka a njegovu vrijednost poznavali su još i stari rimljani.
„Pazinčica clearwater revival“ naziv je utrke koja je jučer u Pazinu povodom međunarodnog dana voda na mostu Vršić iznad pazinske jame podno Kaštela okupila do sada rekordan broj dvočlanih ekipa koje su se izmjenjivale trčeći i vozeći bike na stazi dugoj 17 km u okolici Pazina. Start je bio dosta žestok te su Radojković, Stanić te slovenska ekipa Aleš Udovič-Matjaž Mikloša sa još nekoliko dobrih biciklista krenuli daleko naprijed te su do prvog jačeg brda stvorili dobru prednost od nekih 200m ispred mene. Naprijed je još bila i ekipa koja je branila boje metropole, Sušić-Rajković ali na vrhu brda su se stvari iskristalizirale te su ispred mene bili samo moj „šofer“ i slovenska ekipa. Slovenci su imali odličnu taktiku te su nakon prve kontrolne točke, koju smo prošli zajedno, zamijenili uloge te se na taj način odlučili odmoriti za daljnji nastavak utrke. To im je bila odlična ideja jer se na nizbrdici koja je usljedila nisam uspio odljepiti biciklistu u njihovoj ekipi te im tako nabiti prednost prije nego opet zamjene uloge. Izmjenu su obavili ispred mene ali tad su doživjeli isti peh kao i na lanjskom izdanju utrke ekipa Čotar- Širol. Pukla im je zadnja guma te je tako nažalost izostala i daljnja borba ali je sa moje strane dočekana prilika za predah. Do KT 2 na kraju nizbrdice, kod soeskog domaćinstva Bani, prestigao me je Rajković te me time natjerao na okretanje i traženje njegovog partnera za kojeg sam mislio da je bliže, poučen lanjskim iskustvom kada su Čotar i Širol na istom mjestu najednom doletili iza mene. KT 2 je bila najzaniljivija točka za publiku jer su oba natjecatelja trebala napraviti krug oko zarečkog krova, dva puta prijeći Pazinčicu ali ne i skočiti u nju što bi bilo još zanimljivije i puno atraktivnije za publiku i natjecatelje jer bi se i više ekipa okupilo u tom trenutku tamo(S.H. dogodine!). Od KT 2 uslijedio je najteži dio za mene jer sam bio već dosta prazan a i hladna voda Pazinčice dala je svoje tako da su mi noge postale užasno teške a do kraja je još bila trećina staze. Noge su sve teže, toliko vode po cijeloj stazi a ja žedan, želudac mi se buni, pluća smrznuto hropću te sam pomislio da je možda gotovo, da ne treba više tako ganjati. Iako sam znao da nema opuštanja, na zadnjem prelasku Pazinčice i jednom od najlijepših djelova staze iza mene sam vidio dres Stanićevog šofera koji me je opet nagnao na malo jači tempo ali na sreću Stane je ipak bio daleko iza njega. Na vrhu brda, 200m prije cilja konačno sam znao da je gotovo te je još preostalo samo ući u cilj. Sjedeći na mostu promatrao sam zanimljiv poredak timova koji su ulazili u cilj. Žestoka borba se cijelo vrijeme vodila za poredak od drugog do petog mjesta te su četiri ekipe ušle u cilj sa pola minute razmaka, redom Stanić-Hrvatin, Sušić- Rajković, Radojković- Milohanić te nabrijani slovenci kojima skidam kapu na odličnoj borbenosti Aleš Udovič- Mikloša koji su u cilj ušli sa razvaljenim zadnjim kotačem. U cijelom opisu utrke nisam spominjao svog partnera Đanija Simčića koji je vozio svoju trku, vidjeli smo se na početku, na kontrolnim točkama te na kraju, bravo Đani ali drugo leto ćeš i ti teć, počni trenirat! Bravo i svim ekipama jer su završile utrku! O samoj stazi nemam što reći nego ODLIČNO! Spoj svih podloga začinjenih vodom i blatom, odličan visinski profil koji već na pola staze slomi onoga koji pokuša otrčati sam stazu u punom tempu, lijep krajolik te podosta opasan teren koji od svakog natjecatelja zahtijeva oprez u svakom trenutku kako nebi došlo do uganuća ili prosklizavanja. Autoru staze čista 5, Majci Prirodi desetka. Na kraju je uslijedila odlična zakuska te proglašenje pobjednika u već dobro znanom i isprobanom ambijentu pu Duleta va Banih. Nisam neki pisac ali nadam se da sam barem malo dočarao ono što se zbivalo proteklu nedjelju u Pazinu i okolici. Za sljedeći izvještaj poglavici predlažem da angažira autora poznatog po puno boljem rječniku pridjeva koje ima u svom reportoaru, purgera duge, crne, masne kose, koji ne zna razliku između slova č i ć, autora čija djela čitam sa velikim užitkom te ga u pisanju nikako ne namjeravam nadmašiti. Puno su mi draže pobjede nad njim na terenu, ne na papiru. Sve vas željne nove avanture koju organizira vesela skupina pazinjana, te lipih črnih, črjenih i bjondih pazinjanki pozivam da se okupite u sljedećoj priči krajem lipnja koja se organizira velikom Julesu u čast, „ Put oko Pazina u 80 minuta“.

Za Trickere, Dejan Ljubas