Home

Vrbovsko-Arena

Sve je njuąilo na običnu rekreativnu utrkicu negdje u brđanskome kraju. Easy-ride subotnjeg sunčanog dana.
I to je bilo to ąto se njuąilo, jer - uskoro smo dobili po njuąki!
Kakvih 18 km s MTBom po pitoresknoj dolini uz rječicu (je, ko da nekog briga rječica, mali čovječuljci s boka, navijači, stabla rijetkih kanadskih sekvoja i paprati iz zabiti tundre... utrka je ipak specifikum.
Doąavąi na start shvatili smo da je staza osjetno teľa nego lani - pri dolasku biciklom na cilj trebao se napraviti joą jedan poduľi krug oko startno-ciljne ravnine da bi se doąlo na izmjenu. Podozrivo podigoh obrvu i pogledah ispod oka Fredija da vidim njegovu reakciju... bio je zamiąljen.
Trčalo se istih 6 km kao i lani, po istoj stazi kao i mi, samo je okret, FALA BOGU, bio ranije. Iovako Fredi zatrokira nakon 4 km....
Od starta se spuątala staza po asfaltu, onda po makadamu ravno uz rijeku i Opatiju (??) do okreta pa nazad. Interpolacijom se moľe zaključiti da je na kraju bila uzbrdica. (deľurni, briąi ploču!)
Na startu je bilo 17 muľjih ekipa, 6 re-kre(a)tivnih, 7 ľen(s)kih, 4 dječje i 3 mjeąovite!
Start je bio kako sam i očekivao - sjurili su se svi nizbrdo koliko god su mogli; na trenutke sam se ukenjo (metaforički, daj!) radi nepreglednosti zavoja da nam netko ne naleti (od komada, ne!).
Kad smo doąli na makadam, malo sam gledao preslagivanje konkurenata, a kad sam skuľio da se namjeravaju drľati u grupi potegoh svom snagom uz rub i napravih malo prednosti. Međutim, nekolicina njih drľala me na pedesetak metara, i, koliko god se trudio, tako su se drľali do asfalta neposredno prije okreta. Tamo sam shvatio da je vrag odnio ąalu, radi čega sam napeo noľne listove - kad su pratioci vidjeli definiciju satkanu od brat-bratu bar osam kila viąka - popratili su to uzvicima i krikovima zapanjenosti. To mi je pomoglo da počnem povećavati prednost, čime sam na okretiątu imao skromnih 30ak sekundi, ali sam na povratku, naravno izbjegavajući ostale natjecatelje (koji su se vozili cik-cak i brali ciklame, ątoli!?), naglo povećao. Po mojoj procjeni prije uspona (1,5 km do cilja) imao sam oko 3 ili neąto viąe minuta prednosti. Na uzbrdici sam potegao koliko god sam mogao, ne ątedeći se nimalo. Gurala me činjenica da me gore na vrhu čekala moja novopečena ľena koja je moľda jedina osoba pred kojom sam se u tom trenutku morao opravdati. Iako je upitno da li je vrijedna toga jer je iąla s nama na trku joą uvijek ne vjerujući u moje sexualne preferencije (nije joj za zamjeriti, ne zna me joą dovoljno) i htjedoći biti sigurna, ipak sam ja htio pred njom ispasti muľjak probrane vrste. Ako nią drugo, bar opravdati miraz i imati mir u kući da mogu konačno pojesti onu punjenu papriku s pireom na miru...
Nakon vrhu brda i prolaska pored cilja u krug oko cilja, kaľu da sam imao cca 4 minute. Na krugu sam već osjećao posljedice jakog ritma i počelo mi je biti slabo, a na trenutak mi se i povraćalo od muke. Iako, zbog zgaľenog jeľa na cesti, ne toliko od ritma... Na kraju je bio kratki hupser i tu su me noge divljački zapekle, ali sam stisnuo zube (srećom, imao sam morľ i bragice sa sobom!), pritisnuo joą malo (sic guzovima) i uvezao se u change-zonu. Prednost je bila 4:45 min.
Fredi je bio napet ko puąka i bojao sam se da mene ne..... 
Krenuo je muąki... u biti ne znam dal je tako krenuo, jer ne znam kako bi to bilo muąki. Ali je krenuo, to mu se mora priznati!
Imao je jaki tempo, to sam vidio dok je odlazio, a kad sam ubrzo nakon toga doąao k sebi, krenuo sam biciklom za njim. Sretoh ga na nizbrdici (u kontra smjeru su prema cilju iąli oponenti) i pokuąah mu razloľiti evolucijsku teoriju, kako bih na kraju uspio doći do toga kako da produľi taj faking korak!
Na ąljunku je nastavio tempo i rekao da je, usprkos tome ąto smo planirali da ide umjereno do okretiąta, odlučio da ide jako do početka povratka pa ako izdrľi da ide do cilja, a ako ne da malo spusti tempo.
Pratio sam ga biciklom, gutao praąinu (ali gledati taj ritam vridilo je, vridilo!). Svi oni iz proąlosti koji su hodali po vodi (sto posto, gledao sam na filmu!) sigurno bi ostali bez daha jer - moj Fredi, moj partner (ej ľeno, govorim o duatlonu, usprkos puąki - koja btw nema veze sa mnom!) - on kao da je lebdio, krećući se iznad tla gotovo nečujno, kao da lebdi i samo ovlaą dodiruje tlo svojim novim Salomon tenisicama koje su čisto sranje jer mu se nakon jednog trekinga razvale po boku i odu one mreľaste povrąine u onaj organ, a onda on ąpara jer su kao neka marka ful skupe i onda ih nosi uokolo pa mu najčeąće pukne smrdljivi ąpiget ili vezica za njega, ili mu se odvoji potplata od đona i to uvijek kad imamo neki duatlon ili neąto bitno. I lebdi on tako a mislim si ja koji klinac nije trčao bos, kao onaj Ngwana kad su bogovi pali na tjeme (eto, otada je vjera nerazumna i nedosljedna!), da bar uąpara na tim tenisicama za Pazin-Učka team race i tako... Mislim, razmiąljao sam ja sebi joą puno toga, ali di bi doąli da bar djelić tog subjektivnog  prenesem ovdje vama, dobro je ąto se ovako telegrafski i reporterski ukratko obratim publici i čitalaątvu!
Na okretu je iąlo dobro, nije niąta pio a nakon okreta drľao je istu brzinu ąto me malo zabrinulo. Pojavili su mu se već i prvi graąci znoja. Ali, sve je unazad iąlo OK, i kad smo mjerili pratitelja imao je neąto preko 5 minuta prednosti, ąto znači da je joą povećao. Eto, dobro da je učio o vjeri kad je bio mali, i sada je dobro letio... straąan je ovaj moj Fredi! Frodo...
Na uzbrdici već su se polako počeli nazirati krumpiri znoja, i već me stvarno vatala frka i panika. Na vrhu mislim da sam vidio i koji melon, za veće se ne bih kladio. No, preąao je vrh, lagano se spustio onih dvjestotinjak metara do cilja i uz gromoglasan pljesak publike, na moje iznenađenje po pitanju organizacije, prsima presjekao ciljnu traku uąavąi u cilj kao prvi! Odmah su nam pritrčale drage cure iz TZ grada Vrbovsko (ajd malo porazmislite o deklinaciji ovog imena, recimo o akuzativu ili instrumentalu) i čestitale, čemu se pridruľio i gradonačelnik, kao i ostali iz organizacije.
Nije toliko ni Frodu ni meni bila bitna pobjeda, već osjećaj nadmetanja sa samim sobom, dobrom timskom radu, a sama pomisao na punjene paprike mamila mi je osmijeh na lice. ®ivot je počeo ići kako treba, horizonti su mi se otvarali... gdje mi je kraj!?
Nakon toga malo smo se umili i oprali, a zatim junački bacili na kobasice između pokoje bobe (leguminoza, ne amerikanac) graha, uz pivo.
Uslijedile su nagrade, ąto novčane, ąto medalje, a bome bilo je tu i nagradnih noćenja (detalje oko smjeątaja čuvamo od očiju javnosti, tako da vam ovo neću pisati već moľete ČUTI USMENO kad se vidimo... čuvam ja vaąe oči...  ).
Na kraju smo siti i zadovoljni pozdravili veselo druątvo i poąli polako kući, po staroj cesti za Rijeku uz malo prometa, uľivajući u preostalom dijelu dana koji nam je preostao... paprikiicee!
©to da vam kaľem na kraju?
Skrolaj niľe...
... joą niľe...
Dakle,
pitam se koji je to razlog morao biti kod sportaąa i rekreativaca da se na natjecanju pojave - samo 3 ekipe!
©teta truda koji su ljudi uloľili u organizaciju...
A u opisu nađite ąto je istina...