Home

Kada smo se 2005. prvi put uputili na Velebit treking, bilo nas je cak osam, isto tako i lani a ove godine samo pet. Ovogodisnja je staza bila najljepsa ali i najteza. Na treking smo se uputili Ljubo, Ranko (planinarska), Senad, Mauricio i ja (ultra).

Iz Pazina nas je Ljubo tehnicki besprijekornom voznjom doveo do Starigrada. Buduci da je Ranko dipl. ing. gradjevine, satore smo postavili po pravilima struke.

... nastavak na "Vise o tome".

Start je bio sljedeci dan u 5h. Najprije malo trcanja, pa prolaz kroz osvjezavajuci kanjon Male Paklenice i nakon toga usponi. Na KT Vlaski grad vec zaostajem oko sat vremena za prvima. Nastavljamo uspon prema Sv. Brdu uz pozdrave i poruke od onih koji se vracaju s vrha. Na grebenu ne mogu vise trcati, tako da do KT Marasovac zaostajem vec 2-3 sata za prvima. Tu srecem Sablju i napokon mogu s nekim prozboriti koju pametnu. Kad sam se malo oporavio priustim si trcanje prema tranziciji. Opet slijedi izmjena pozdrava i poruka s onima koji se penju nazad. Medju njima i Seni, Mauricija nisam vidio do 23h. Tada je bilo oko 14h.

Nakon tranzicije uspon do Manita peci. Kamenjar, sjene ni za lijeka, sunce nemilice przi, bas lijepo. Elvir lezi na putu, nakon nekog vremena srecem Senija koji isto lezi. Idemo skupa do ceste, on ostaje ja se penjem dalje na Rujno. Na cesti zaostajem 3 sata za prvima.

Kod crkve na Rujnu je oko 19h. Tu srecem Lacka i Braneta, od kojih se nisam odvajao do cilja. Od tog trenutka  do cilja vise nisam trcao, samo hodanje. Idemo dalje, Braneta zove zena i pita ga gdje ce spavati.

U noc ulazimo kod Stapine, na putu prema Stapu srecemo najprije Bojana, pa Mauricija. Zatim Mucnjaka i Janeza. Oni se vracaju prema cilju. Govore kako ima problema s trazenjem puta prema Jelovoj Ruji. Jurimo kroz noc koja je uglavnom topla i korak po korak oko 6h napravili smo krug Stap-Stap. Trebalo nam je oko 7h, onima po danu oko 4h. Tu smo sigurni kako cemo trku zavrsiti, samo je pitanje kada.

Slijede opet nepregledne livade Rujna. Cistina, sunce przi vec u 8 ujutro, idila. Spust po stazi po kojoj se trci Salamonov kup. Oko 10.30, sunce jos jace przi, muhe dosadjuju, prekrasno.

Dolazimo na cestu (istu onu na kojoj sam bio prije cca 15 sati). Do cilja izabiremo put preko "Njive". To se tako zove, ali u realnosti je to kamenjar bez sjenke, sunce je neumoljivo. Super.

Slijedi jos spust do kanjona V. Paklenice i put do cilja. Sve skupa skoro 33h, skoro 10 sati vise od Mauricija. Nakon toga pivo, kupanje u moru i po protokolu.

Sve u svemu - odlicna trka na prelijepoj stazi. Posljedice - stopala ce trebati vremena da dodju sebi, tenisice sam dao reklamirati jer su se na nekim mjestima odlijepile. Psihickih posljedice cini se nema.