Izvještaji sa utrka

Kada sam se na ljeto 2004-te počeo spremati za svoj prvi polumaraton sjećam se kako mi je kroz glavu prolazila ideja da jednom odtrčim i maraton pa sam shodno tome i maštao koliko bih ja to mogao najbolje trčati tih 42,2 km . Sve su mi procjene izgledale prilično apstraktno, i to s razlogom!

Te iste godine, negdje početkom jeseni, održali smo preteču utrke Pazin-Učka Team Race-a.

Skupili smo se nas tri para: Lujo i ja , Shuki i Chubi i na naše tada veliko iznenađenje dva najbolja Istarska maratonca Stane i Ozren (možete misliti kakav je bio respekt nas početnika prema tim veličinama). Da ne opisujem simpatične detalje utrke kao što je primjerice bio moj kolaps u Boljunskom polju ili kako je pak Chubi dobio instant nadimak Stigmata. Uglavnom, prije utrke, kroz neobavezan govor nabacio sam Stanetu da bih jednog dana volio istrčati maraton za 3h na što mi se on lagano nasmijao i rekao sa  njegovim tipično skeptičnim tonom nešto slično kao « eeee ni ti to baš lako, morat ćeš za to jako puno trenirat!» Tada ga baš nisam shvaćao i pomislio sam « što to on govori, kao da sam sad nešto preambiciozno rekao – pa ne mislim trčati 2 h i 20min, pih»

Mjesec dana kasnije, nakon što sam  završio svoj prvi polumaraton u Ljubljani u vremenu 1:42:00, onako razlomljenom od utrke neke su mi stvari postale puno jasnije. Zapravo, u tom mi se trenutku i rezultat od 3 i 20 na maratonu činio kao fantastično i meni nedostižno ostvarenje! Tri sata spremio sam negdje duboko ,duboko u ladicu.

Od tada je prošlo šest i pol godina , za mnom je ostalo tisuće i tisuće pretrčanih kilometrima, tucet patika i više od stotinu istrčanih utrka raznih duljina i karaktera.

U tom razdoblju institucionalizirani su Trickeri, okupljeno je veselo društvo outdoor entuzijasta, stvoren je i omasovljeni trkačko-trekersko-adventure pokret u Istri , rasli su treninzi a sa njima i ciljevi.

Misao o tri sata izvukao sam iz ladice na svom trećem klasičnom cestovnom maratonu u Parizu u proljeće 2008 godine, ali više onako sramežljivo. Naime, kako su Choco i Fredi išli vidljivo na ispod 3 pomislio sam «pa da probam držati taj tempo do polumaratona pa kasnije kud puklo da puklo. Naravno da je puklo  i da nisam uspio ,nisam bio spreman niti fizički niti psihički, ali rezultat je bio odličan 3:04 i jasno je bilo da nakon toga nije više bilo povratka nazad!

U slijedeće dvije godine odtrčao sam Čazmu ,preskočio Berlin 2009 i spremio se za Rim 2010.

Pred taj maraton osjećao sam se super, brzo i poletno i mislio sam da me ništa ne može spriječiti u misiji ispod 3! Ali sve se promijenilo tamo negdje nakon 30-tog kilometra. To nije bio moj dan !

Bio sam razočaran, iako sam oborio osobni rekord ali ne i onu granicu o kojoj svaki ambiciozniji rekreativni maratonac mašta.

I tako jedva sam dočekao 2011-tu i početak uobičajnih 12-tjednih priprema. Mauro i ja odabrali smo Treviso zbog svoje brze staze a pridružio nam se i Loki, sva trojica u lovu na rekord(osobni naravno he, he). Nekoliko dana pred maraton saznali smo da ide i Veljko.

Pripreme su mi prošle u  promjenjivom raspoloženju , u prva četiri tjedna naglo sam napredovao što je kulminiralo na zimskoj lizi u Tupljaku i osobnim rekordom da bi samo dva dana kasnije dobio neku virozu i upalu sinusa koja me je na čak deset dana izbacila iz trening procesa! Slijedećih sam se tri tjedna vraćao na nivo forme koji sam imao u Tupljaku.

Planirao sam pretrčati 1300km za 12 tjedana a uspio sam samo1050. Zanimljivo je kako sam od priprema za  Pariz kada sam i odtrčao 1300km, svake godine imao sve manje kilometara ali i jači intenzitet koji mi je i donio rezultate.

Tri tjedna prije utrke počeo sam drastično smanjivati kilometražu ali intenzitet je ostao isti. U tjednu pred maraton osjećao sam se nakako napeto, umorno i nelagodno i nisam bio baš siguran da ću uspjeti.

Za Treviso smo krenuli u subotu ujutro, Loki, Mauro, Sanela i ja. Inače Sanela je imala multidisciplinarnu ulogu, odtrčala je rekreativnu utrku od 11 km, fotografirala, vozila i navijala. Navečer nam se pridružio Veljko pa smo već po ustaljenom običaju sa naših maratonskih putovanja otišli na večeru punu zanimljivih priča i pričica.

Ujutro super doručak i transver do centra Trevisa (zajedno sa spavanjem u novom mini hotelu za samo 25€) odakle su busevi vozili do Vittorio Veneta, starta naše utrke.

Kada smo izlazili iz busa nasmijala nas je jedna Veljkova duhovita opaska koji je gledajući Lokija u povećoj skupini srednjovječnih maratonaca izjavio kako među njima izgleda kao pravi pionir.

I stvarno mogu reći da nikada nisam trčao sa većim brojem stvarno dobrih veterana! Od 2200 finišera čak 1400 ih je starijih od 40 godina a od 190 koji su trčali ispod tri sata čak 106 ih je starijih od 40 godina a 20 starijih od 50 godina. Od tih dvadeset, 5 ih je bilo bolje čak i od Maura što znači da su trčali ispod 4min/km.

Uglavnom vrijeme na dan utrke bilo je gotovo pa idealno, oblačno, 12-15 stupnjeva-lagani vjetar najprije u leđa pa u bok a tek na kraju i ponešto u  prsa što nas je čak dobro i rashlađivalo pošto je pri kraju postalo sparno.

Malo smo prerano došli u VV tako da smo morali čekati do starta nekih dva sata što je meni samo pojačavalo nervozu, tako da sam kada je pištolj dao znak za start skoro izletio iz patika.

Prvi sam kilometar prošao za 3:42 a osjećao sam se najbolje u proteklih tjedan dana. Stigao sam Maura koji je startao nekih 5 sekundi prije mene pa smo zajedno nastavili slijedećih par kilometara. Negdje do 12 km konstantne su blage i duge nizbrdice što te prosto vuče da se razletiš ali može biti i jako varljivo pa mnoge koji pretjeraju tako «zabije» na slijedećim hupsastim dijelovima da se više ne oporave. Nakon par km sa Maurom «puštam» ga da ode par desetaka metara naprijed i smještam se u jednu poveću skupinu. Na 10 km imam prolaz 39:20 -previše brzo(trebao sam barem za 40 sekundi sporije to proći), a na 13 km odlučujem povući ručnu i što duže održati puls ispod 180.

Tu zadnji put vidim Maura. Polumaraton prolazim za 1:24:56, zaliha za drugu polovicu je velika ali puls mi raste sve više tako da mi na 27-mom kilometru dolazi do 180 što je čak 2 km prije nego u Rimu ali za razliku od Rima puno sam brži i bolje to podnosim. Pokušavam kalkulirati sa tempom i pulsom kako bi što dulje ostao u igri pošto znam da neću moći vječno stiskati.

Na 38 kilometru puls mi dolazi do 190 i ta zadnja 4 kilometra postaju prava živa patnja ali brzina samo malo pada. Ulazim u cilj sa pulsom od  197. Na treningu puls preko 180 mogu držati nekih 3-4km a u Trevisu sam ga držao punih 15 km.

Da li je do adrenalina ili fokusa nemam pojma ali na svakom slijedećem maratonu ta je udaljenost sve veća.

Konačni službeni rez 2:55:41- misija izvršena. Mauro 2:48:30 ispod 4min/km baš kao što je planirao, Loki 3:28:09 novi osobni rekord,

Veljko nije oborio rekord , zaradio je žulj ali je zato odtrčao svoj jubilarni 10-ti maraton i ako uzmemo da je Antolović Tinjanac onda je Veljko Pazinjan sa najviše istrčanih maratona. Hura!

Spomenimo još i Damira Mateisa sa 3:18:40 i  Antu Ivančića sa 5:17:01 te Miomira Savića sa 5:35:40 od poznatih.

I šta sada cilj je dostignut ali i bačene su rukavice . Choco, Fredi, Ljubas, Grah, Srle i ostali čekam vaš odgovor .

Možda zajedno podignemo letvicu na još viši nivo a negdje na horizontu naziru se i neki novi izazovi!