Evo i linka na izvrsnu galeriju fotokluba Imota sa slikama sa utrke... Ne bi koji naą foto klub uslikavao naąe utrke, mislim svaka čast Saneli ali ipak ona postaje aktivni sudionik tako da gubimo izvrsnog fotografa a dobijamo odličnu natjecateljicu...
čočetov izvještaj:
Neka Ilijada otpočne!

Bili smo sami u autu – ona druga dva zafrkanta bila su u drugom autu. Bilo je lijepo putovati duže vrijeme na miru, razgovorati o različitim temama, pa čak i bez teme – šutjeti. Kao da je netko otkačio konopac na kojem su se držali osjećaji za obaveze i poslove onog trenutka kad smo u petak sjeli u auto i krenuli ka jugu.
. . .
Pa... očekivao sam teško natjecanje kroz prirodu i simpatične krajeve. No prve slike koje su se pojavile na panou ispred projektora obećavale su lijepu prirodu, izazovne zadatke, nove intenzivne emocije. Međutim, bujao mi je u prsima i gušio me osjećaj kako slijedi puno sati trnaca po nogama, neizmjerna gomila dobre zabave i druženja. Počet će već sada, kulminirati sutra – u subotu ujutro - a onda se prebacujemo u jedan novi svijet, transcedentni, koji će trajati cijeli dan. Pod lijepim vremenom.
No, iako je očekivanje majka svih zumbula, stvarnost je bila...
. . .
... puno ljepša!
Nosom smo našli mjesto starta, tik uz plitku, bistru skoro do nevidljivosti, riječicu. Uz obalu su bili poslagani kayaci, ko hrenovke na ugaslom roštilju ;-) Raspoloženje je eruptiralo! ;-D
Slike od foto kluba Imota i dalje tekst martina čitajte na Više o tome...

Neka Ilijada otpočne!

Bili smo sami u autu – ona druga dva zafrkanta bila su u drugom autu. Bilo je lijepo putovati duže vrijeme na miru, razgovorati o različitim temama, pa čak i bez teme – šutjeti. Kao da je netko otkačio konopac na kojem su se držali osjećaji za obaveze i poslove onog trenutka kad smo u petak sjeli u auto i krenuli ka jugu.
. . .
Pa... očekivao sam teško natjecanje kroz prirodu i simpatične krajeve. No prve slike koje su se pojavile na panou ispred projektora obećavale su lijepu prirodu, izazovne zadatke, nove intenzivne emocije. Međutim, bujao mi je u prsima i gušio me osjećaj kako slijedi puno sati trnaca po nogama, neizmjerna gomila dobre zabave i druženja. Počet će već sada, kulminirati sutra – u subotu ujutro - a onda se prebacujemo u jedan novi svijet, transcedentni, koji će trajati cijeli dan. Pod lijepim vremenom.
No, iako je očekivanje majka svih zumbula, stvarnost je bila...
. . .
... puno ljepša!
Nosom smo našli mjesto starta, tik uz plitku, bistru skoro do nevidljivosti, riječicu. Uz obalu su bili poslagani kayaci, ko hrenovke na ugaslom roštilju ;-) Raspoloženje je eruptiralo!
Postavili smo se u startnu liniju i pričali međusobno... kad je sudac viknuo: START!

Ostao sam zatečen, ali sam se brzo pribrao i posegnuo lijevom rukom u džep, da kroz višestruko namotani najlon i dva sloja dresa napipam 3x6 milimetra velik, uvučeni gumbić na Polaru da označim start dionice. Dok sam ja tako napipavao po džepu, uokolo se pjenila voda, svi su jurcali ko sumanuti, a Fredi je odostraga ludovao da krenem. No uto sam i napipao gumb i stisnuo ga, te je Ilijada otpočela...

Neslavno. Opalio sam curu u susjednom kanuu po prstima taman kad je htjela dići sidro. Odnosno veslo. Mislim da sam čuo jauk, no išli smo dalje, ciljajući među travuljagom i drugim kajacima s lijeva. I dok smo ciljali, opet je došao onaj kajak, no ja ga nisam skužio jer sam u svojoj želji vrtio veslima ko parobrod kotač, dok se Fredi nije proderao da prestanem jer ću nekog ubiti, a njega ugušiti pošto sa svakim mojim zamahom dobije oko pol kubika vode u facu.

E, onda sam pustio njega neka vesla, uvrijeđeno držeći prekrižene ruke sve dok nisam ugledao Senada i ©ukija s boka, ulovio im kayak i gurnuo ih natrag obmanjujući ih pritom povicima: "Daj odite napred bar vi, nemojte da se ovdje borimo jedni s drugima!!". Nek Fredi vesla, ipak um caruje... ;-)
Tada smo zauzeli poziciju - dva kayaka neposredno ispred nas, a dva fluorescentna diletanta Trickera iza nas. :-P

Otprilike je tako i ostalo kroz nekoliko brana i plićaka, iako je Fredi redovito kasnio kod ukrcaja u kayak pri svakom guranju, te sam ga redovito čekao da se kao ulovljena tuna preguzi u gliser. U međuvremenu su mi ruke otpale od veslanja, a fotografi uokolo nikako nisu imali vremena da nam kažu koliko još do kraja, ili bar koji smo. Eto, toliko smo im bili lijepi modeli... ;-)
Opčinjeni ljepotom prirode, imali smo svoju narkozu :-) Predivne refleksije na površini vode od svjetla koje se probilo kroz guste krošnje stabala osvjetljavale su pravi tunel vegatacije! Uistinu neopisivo!
No kraj je ipak došao, te smo iza lijevog zavoja ugledali travnati sprud za kayake. Bili smo deveti. Nije ni loše...
Izašli smo iz kayaka, navukli ih na suho, a onda sam se spustio natrag do vode da pokupim ruke, otpale nešto ranije, koje su konačno doplutale s veslima u dlanovima. E, sad smo mogli na bajkove.

. . .
E, tu smo bili vladari prostora i vremena, i to smo obojica osjetili čim smo sjeli na bicikle! Jest da je trajalo do početka asfaltirane uzbrdice gdje smo crkli ko od mišomora, ali bar smo se osjećali važni.
Samo smo preklinjali da ne probušimo gumu, iako to ne činimo često... ;-)
Tu smo pretekli profesora geografije i Suhonju, te još dva para, čime sam zbrojio da smo šesti! ©ESTI! 8-)
Na pravom, kamenitom usponu pretekli smo još mlađeg Kalčića s partnerom i još jedan par te verglali dalje. Negdje pri vrhu dugog uspona Fredi je počeo lagano popuštati, držeći rezervu za kasnije (malo morgen – crko je ko lešina, samo je folirao; ali nemoj to nikom reć!). Pogled na desno prostirao se preko predivne doline u čijem je... hmmm... zapadnom? kutu bilo jezero prepuno travuljage i raslinja, kroz koje smo morali uskoro plivati... Njami!

Nakon kontrolne točke ugledasmo vodospremu i na usponu na nju nekog u crvenom dresu! Oho! Još ćemo nekome dati papra! ;-) ©topali smo i ustanovili da imamo nešto preko minute zaostatka! Na vrhu smo stali na minut i proždrli po bananu. Fredi je, punih usta, mumljao nešto o Danku Bananku, no ja sam rekao da ako išta može pomoći onda je to konzerva špinata pojedena kroz lulu... Zakolutao je očima zaobljenih obraza od hrane i nešto promumljao.
Malo smo s druge strane tražili put i utabanu stazicu i onda krenuli spustom. Uz put je on pokušao u sebe ubaciti i mini sendvič sa purećim prsima (cijelim!) i sirom – sve od jučer (možda i od Božića...), ali je negdje pri dnu, već plav u licu, ispljunuo i konačno me stigao.

A onda je na kontrolnoj točki došlo iznenađenje – treći smo! Radost zbog toga, razočaranje mene i mog profesora matematike zbog greške u aritmetici, dvojako je obojalo moju dušu. Shvatih da smo nakon kayaka bili osmi. No, moralo se poći dalje...

. . .
Počeli smo trčati. Ugledasmo sasušeni hrast i shvatismo da smo na dobrom putu – nastavismo spust. Fredi je u međuvremenu uganuo nogu dva puta... :-D U jednom trenutku reče on: "ovamo" i skrene na neki uži puteljak... bilo mi malo sumnjivo, al ajde... i nakon par minuta spusta eto nas do – kraja puta i neke kuće!! Bio sam sit, inače bih ga pojeo od muke. I umjesto da idemo natrag po serpentinama, krenusmo (ahm... moj prijedlog...) penjući se po stijenama u koso gore. Gledao sam spidermana... Ipak smo došli do stazice i krenuli paralelno s obalom prema mjestu na jezeru gdje moramo ući u vodu. Voda je izledala muljavo, trave je bilo posvud, izgledalo je jezovito...
I ko za vraga, sjetih se jednog filma koji sam gledao kad sam bio mali. Bio jednom jedan mali slatki dečko koji je živio u jednoj zemlji istočne Evrope, negdje kraj 19. ili početak 20. stoljeća. Taj slatki dečkić, kojeg su svi voljeli, imao je malog, bijelog, simpatičnog, škifog psa mješanca, malog, zdepastog rasta. Ali – džombasti pas korter (rasa "korter", naziv dobila po ulozi čuvara korte - dvorišta po dijalektu, op.a.) je jednom otišo za nekim u jezero jer je mislio da se taj netko utopio. A taj netko se samo kupao. Međutim, u tom jezeru je bilo puno trave. Uglavnom, da ne opisujem detalje, pas se sapleo nogama u travu i utopio. I tu priči ne bi bio kraj da onaj dečkić s početka priče nije također krenuo za psom da ga spasi... a trava je bila i dalje tu... Kamerman nije mogao odoljeti pa je sve snimao, čak i pod vodom, a ja poslije nisam mogao spavati danima... Voda je bila tako tamna, balončići tako svijetli i brzi na putu ka površini...

U stvarnost me vratio Fredi svojim povicima da ubrzam prema tom jezeru, uz komentare "U je, koliko trave ima u vodi, gle ti ovo!"... Ubrzasmo trčanje... s desna smo ugledali ona dva prva para kako se tamo negdje u zadnjem dijelu jezera dovikuju...
Nego, jesi ikad vidio nekoga tko trči na stratište? ;-/
;-)
I dođosmo do vode. Mojsije (jel?), đez ba? Il de pošalji nekog kompanjona... ;-)

Izuli smo tenisice. Bio je to prvi susret s tlom bez obuće. Čudan je taj osjećaj pod tabanima... najprije tvrdo kamenje, a onda smo zatackali u blato i vodu... Voda je bila topla, ugodna. Krenuli smo plivati, s kacigama na glavama, ruksacima na leđima. Orijentir je bila bijela kućica na drugoj strani jezera koja se nije vidjela. Tako smo i usmjerili azimut i mamut. Plivali smo kao žabice, mileći kroz vodu. Gledajući drugu stranu jezera, imao sam osjećaj da nikad nećemo stići do kraja. Nedugo nakon što smo krenuli, ugledasmo čamac (ma gliser brate!) kako ide prema sredini našeg puta – organizatori su došli bilježiti stanje i prolaze, a vjerojatno i pomoći nekome ako vide da je krenuo za malim zdepastsim psićem koji se utopio jer su ga trave saplele... ;-)

Otprilike u tom trenutku smo počeli ulaziti u zonu travuljage i bilo mi je ipak drago da su tu negdje u blizini... :) Trava se plela oko ruku dok smo zamahivali (kako li je tek žabama u barama?!), a kako smo zbog ruksaka skoro tonuli, tijelo nam je bilo skoro okomito pod vodom, radi čega su se na noge pod vodom svako malo hvatale trave. Povremeno je mac trave postajao takav da nismo mogli ni zamahnuti kak spada! Sjetih se malog, zdepastog psića i dječaka... 8-/

Kako smo se našli u blizini čamca, organizator nas je upitao koja smo ekipa, a ja uzvratim: "Čotar, ©irol". Nakon desetak sekundi muka on ponovo isto pitanje. "Kalorija Trickeri". Opet tišina... Nakon otprilike minutu (bili smo oko pola metra dalje...) opet isto pitanje, a ja digo oktavu: "Čotar, ©irol, Trickeri Kalorija! E, i ako nas pitaš još jednom, zagrist ću vam čamac!". Smijeh, i više nisu pitali.

U biti, tek sad sam skontao da su nam zato dali slabiji plasman, jer smo trebali biti prvi, a u biti su nas stavili treće... ;-)

Kako smo odmicali od obale, ugledasmo Rajkovića i profesora geografije kako se kotrljaju nizbrdo prema vodi. Znali smo da nemamo šanse, da će nas stići...

... otprilike 20 minuta kasnije, negdje malo nakon polovice jezera, prestigao nas je Marko, uz put se zaustavivši na kavi, a nešto nakon njega i profešore, ipak malo sporijim tempom. Čak se svako malo zaustavio u vodi, ukipio na mjestu i stajao kratko vrijeme, pa sam posumnjao da piški, a upravo tamo moramo mi proći ubrzo nakon toga (brat-bratu nakon 10-15 minuta ;) )...

Izašli smo uskoro nakon njih (cca 5 minuta) iz vode, odradivši 45-50 minuta plivanja. Junačkog! Krenuli su 10 minuta poslije nas, izašli 5 minuta prije... Eh...



. . .



Trčanje je nastavljeno po asfaltu, ne toliko dugo da bismo stigli do seoca, gdje smo ušli u kanjon Alabama. Kako smo počeli trčati, Fredi je dao petama vjetra, no nisam ga mogao slijediti. Utrpao sam jedan sendvič u zube (ona janjetina od Božića, ista koju je on jeo na bajku) i razvlačio ga po ustima dok mi nije dosadilo, pa sam se odlučio osloniti na posljednje što mi je ostalo – pranu! ;-) Ipak, odlučio sam se za Corny (valjda će mi platiti za reklamu), King size (neš ti veličine!), i zdrmao zvjerku! Puna usta posla! ;-) Nekako sam hodao i trčkarao za Fredijem, a on je, skoro se izvinjavajući, ostavljao mogućnost da usporimo. E nema majci, peglamo dalje – ima još robe! :)

U kanjonu smo preskakivali sa kamenčića na kamenčić, toćali se malo, a onda su došle prave vode – iza svake barijere bilo je omanje jezerce. Tamo je bila i jedna brana navrh koje su kliktali sinji galebovi amaterske foto sexcije Imota, loveći kadrove poput kobaca okomljenih na dvije kokoške. Ameri bi rekli – sitting duck ;-) Uzverali smo se po stijenama, a s druge strane uletjeli u korito, praćeni fotografima koji su očito bili šarmirani našom pojavom, manekenskim našim hodom poput dva razvaljena žigola, obučenih u iste dresove, s pokajničkim izrazom na licu i pjenom na ustima... Ah, čudni su ti gušti.

Međutim, nije to bilo ono što me malo čudilo, već činjenica da smo se Fredi i ja trudili iz petnih žila da održimo krvavi tempo, jedino što mi nije bilo jasno kako su ti fotografi s povećim fotićima, teleskopskim objektivima i ruksacima tako olako skakutali oko nas, preticali nas, namještali fotke, slikali nas, opet nas preticali i nalazili bolje pozicije za okidanje... kad smo nas dvojica išli iznimno jako. ;-))) Poslije sam, kontemplirajući kroz kanjon, skonto da smo toliko razvaljeni da smo se jedva odbacivali od kamena do kamena :)

Ta mala jezerca bila su pravi predah između vrućih dijelova suhog korita.

U jednom trenutku došli smo do kraja kanjona i skontali da se moramo penjati, psujući pri tome organizatora koji nam to nije rekao, već je ponavljao da treba ići desno. Nakon malo boljeg promatranja, skontasmo da nešto uistinu ide desno :) i odosmo onuda, ulazeći u procjep završnog dijela kanjona. Došli smo do stijene, preronili ju, a onda došli do stepenica, stremena, užadi i ostaloga. Prije svakog se uski prolaz produbio u omanje jezerce, duboko, s vrlo hladnom vodom. Onako u polusjeni, uz žubor vode, dahtali smo od hladnoće smrznuti. No, na prvoj prepreci smo se uvelike iznenadili ugledavši profesora geografije (valjda je kuckao primjerke za analizu) i Marka. Pratili smo ih do mreže, a onda su nam zgibali.

Izašavši iz kanjona, pratili smo markacije dok nisu nestale, a onda smo došli do asfaltne ceste u nedoumici kuda ići. Strelica nije bilo. I ugledasmo dva čovječuljka tamo negdje na drugom brdu lijevo. I krenusmo lijevo.

A trebalo je desno.

Kad smo došli na to drugo brdo, nakon 15-20 minuta trčanja, ugledasmo na prijašnjem mjestu kako izlaze dvije ekipe... i odlaze desno. opsovavši sve po spisku, i dobivši potvrdu od mještana u obližnjem selu, krećemo natrag, Razvaljeni, prolazimo staro mjesto izlaska na asfalt i peglamo dalje. I eto, iza zavoja tabela sela koje smo trebali pratiti (kako da ga vidimo s ONU stranu zavoja??) i obilje stralica na tlu... što li će nam ovdje?!

Nismo posustajali već smo nastavili dalje, a nakon kratkog vremena pokušao sam Frediju dati poduke kako da produži korak. Pokazao mi je bijele očnjake te smo ušutjeli. Kasnije smo pretekli Kalčića (ponovo smo bili četvrti par) i nastavili dalje.



I sve je nekako izgledalo lijepo nizbrdo po asfaltu, kadli smo došli do Crvenog jezera, gdje smo po njegovom obodu trebali u smjeru kazaljke na satu doći sa 6 na 3 sata, na KT. Krenusmo uzbrdo kroz šumicu, međutim bili smo u stanju držati pola brzine hoda, tako da je to bilo stravično za gledati.

Ja sam se držao više puta kroz šumicu, dok je Fredi išao uz rub. U jednom trenutku se spotakao pa sam se uplašio da ne nestane u ponoru jer bih onda morao odustati nadomak cilja, ali nije... Malo nakon toga ugledah nešto kako se mrda u šumi, i pomislih "Doh, sad mi fale još i divlje svinje... dok bih se ovako razvaljen popeo na stablo, svinja bi mogla otići i na trajnu...". Ali, bile su to ovčice. Oduprijevši se porivu da ih pripitomimo, produžismo do KT.

Odjednom se niotkuda pojavila ekipa Kalčića i prošla nas. Fredi je već bio u agoniji, noge su otkazivale poslušnost...

Nakon male šumice, izbijamo na vrh kanjona modrog jezera. Pogledam desno – nekakav ponor. Mislim si "Sreća da ne moramo ovdje, bokte mazo!", kad viče Fredi "Desno, desno skreni, tu idemo dole!". Smučilo mi se kad sam ugledao skoro vertikalnu liticu sa nekom špagom, po čemu bi se valjda u komadu trebali spustiti do jezera.

"Fredi, mene je strah; šta se stvarno tuda trebamo spuštati!? Pa šta nam je to trebalo?!?"

Nakon desetak minuta izašli smo iz šumice i nastavili spust po sipru, komadima kamenja sve do obale. E dakle, ovo je nešto što morate vidjeti!!

Uronio sam sa zadovoljstvom u jezero nešto prije Fredija i lagano plutao prema drugoj strani, uživajući u kupanju dok me Fredi stizao. S druge strane smo se uspeli serpentinama i došli do zidina i ušli u stari grad Imotskog, dakle uski centar. S obzirom da se nismo htjeli ponovo gubiti, pitali smo djecu da nas odvedu do cilja, što su ovi i učinili. Srećom, pošto nije bilo niti jedne oznake! :-/



To je to. Tu je kraj utrke! ;-) Nije vrag da netko želi još? ;-)



Kako smo došli do hotela, počela je kišica... ne bi mi smetalo da sam na trčanju i da me polijeva...



U sobi, oporavljajući se, smijuljili smo se razmišljajući kako ćemo vaditi mast Senadu i ©ukiju, pošto smo se, sprdajući se prije utrke, rekli da ćemo im nabiti dva sata. Prošao je sat, a njih još nije bilo... ;-) I eto, došli su nakon 1:45h. Uuuu, mast je tekla ulicama, razljevala se po Imotskom... :-D

Oni su fulali stazu na par mjesta, prošli cijelu regiju, skočili u Podgoricu na produženi vikend, bili u Beču na koncertu, u Trstu na šopingu, doma na spavanju i onda došli u cilj :)



Za večerom smo pili ko štuke, smuđ, šaran, a bogami i kečige. Nas 6 popilo je bar 8 litara mineralne i pokoju litru piva. Od toga je trećina moja! :)

Ležerno druženje na (uf) sladoledu i (ajoj!) krempiti nakon večere zaključilo je večer prije 23h, te smo se bacili na madrace :)

Jutro je bilo obilježeno upalama, škripavim zglobovima i klaunovskim silaženjem niz stepenice, ali zadovoljstvo je bilo neizbrisivo.

Nakon jednog od najležernijih doručaka (meni) u zadnje vrijeme, laganini smo se spakirali i krenuli kući. Lagano čavrljajući o ljepotama kraja, o događajima u toku trke i impresijama, uživali smo u putu i plovili putem kući u blagom transu, osupnuti od ljepote događaja, kraja i emocija koje su nas obuzele, držale, a i držat će još danima nakon, za vrijeme našeg dvodnevnog boravka u Imotskom.



Rado bih ponovio.



A možeš i ti. ;-)