Baą kao i svaka ljudska djelatnost i planinarenje nosi svoje opasnosti. Opasnosti u planini mogli bismo razdijeliti na objektivne i subjektivne. Dok objektivne opasnosti NE ovise o ljudskom faktoru, subjektivne se događaju zbog krivih procjena, neispravne opreme, nedovoljne pripremljenosti ili nepaľnje, pa se mogu i spriječiti. Ne treba biti zaplaąen opasnostima, jer to nepotrebno oteľava normalan ľivot, ali treba biti svjestan svega ąto nam prijeti i učiniti potrebne mjere zaątite. Predosjećaą li opasnost, ne srljaj u nju! U planinu nikad ne idi sam, jer ti u slučaju nesreće nema tko pruľiti pomoć! Planinarenje je druątvena, a ne individualna aktivnost; samo je doľivljavanje individualno. Krajnji cilj svakog tvog izleta neka bude sretan povratak kući!

 

OBJEKTIVNE OPASNOSTI

• Vremenske (ne)prilike čest su uzrok nevolja u planinama, bilo da se radi o kiąi, snjeľnoj mećavi, tuči, orkanskom vjetru ili magli. U slučaju nevremena treba se ąto prije se domoći najbliľeg zaklona i u njemu ostati dok nevrijeme ne posustane. Valja pritom znati da pred grmljavinskim nevremenom osamljeno drveće, uski grebeni, vrhovi, stijene i druga mjesta izloľena munjama nisu dobar zaklon. Međutim, domogavąi se konačno kakvog-takvog zaklona, ljudi se osjećaju spaąenima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu i spriječiti pothlađivanje odnosno smrzavanje! Smrzavanje je, uz poskliznuća, najčeąći uzrok stradavanja u planinama, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti, odnosno moľe se spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, a u mirovanju tako da tijelo pokrijemo astrofolijom ili novinskim papirom većeg formata ili većim brojem slojeva odjeće(toplinu čuva zrak između slojeva!).
• Osim nepovoljnih atmosferilija, treba se čuvati i od sunca, a pogotovo od vrućine i prevelike količine UV-zraka. Zatiljak, glavu, ramena i oči zaątiti od sunca. Izbjegavaj uspone za najvećih podnevnih vrućina!
• Kretanje preko sipara, po snijega, ledu, bljuzgi i blatu zahtijeva povećan oprez, jer je tlo nestabilno i veoma sklisko, pa se lako moľe dogoditi pad i poskliznuće niz padinu. Svaki korak mora biti promiąljen i stabilan!
• Kamen ili lavina koja pada brzo postiľe veliku brzinu i dobiva strahovitu snagu, koja lako moľe ubiti čovjeka ako joj se nađe na putu. U slučaju odrona iznad tebe treba reagirati strelovito; pogledati odakle dolazi kamen i naglo odskočiti u stranu. Hodajući treba paziti gdje stajemo i izbjegavati nestabilno kamenje, koje bi se moglo odroniti na nekoga ispod (uostalom, ni tebi nije svejedno hoćeą li se strmoglaviti niz padinu). Izbjegavaj krąljive stijene i prenagurane staze!
• U proljetno doba godine javlja se opasnost od krpelja koja traje do sredine jeseni. Poslije svakog izleta se otuąiraj (korisno za ispiranje znoja i opuątanje miąića) i pritom pogledaj da slučajno nemaą slijepog putnika na tijelu. Imaą li, uhvati ga čistom, plamenom opaljenom pincetom ąto bliľe rilcu i povlačeći olabavi njegov prihvat, a zatim izvuci iz koľe tako da nijedan njegov dio ne ostane na tebi. Ako to ne ide, omami ga alkoholom na vati, pa pokuąaj ponovno. Za utjehu, većina ih nije zaraľena.
• Strah od napada ľivotinja mnogo je veći no ąto bi trebao biti s obzirom na stvarnu opasnost. U kraąkim predjelima, gdje ima zmija, nije loąe malo viąe pripaziti gdje stajemo i za ąto se primamo, međutim nije poznat primjer u povijesti naąeg planinarstva da je netko umro od »ugriza« zmije. Neosnovano je velik i strah od medvjeda i vukova. Iako su zabiljeľeni bliski i vrlo dojmljivi susreti, nije poznat slučaj da su neizazvani napali ljude u planini. Pri susretu sa ľivotinjama treba nadvladati instinktivnu ľelju za trčanjem i mirno se udaljiti! Treba biti relativno glasan, tako da nas ľivotinje mogu rano uočiti i udaljiti se; sve zdrave ľivotinje su plaąljive i povlače se pred čovjekom, osim ako se osjete napadnute, a tek tada uzvraćaju napad. U planini je znatno veća opasnost od napada grabeľljivog homosapiensa, no osobna je sigurnost joą uvijek veća nego u gradu!

 

SUBJEKTIVNE OPASNOSTI

Subjektivne opasnosti nastaju zbog »ljudskog faktora«, krivih procjena i planova, nedovoljne pripremljenosti ili neispravnosti opreme. One se mogu predvidjeti i gotovo sasvim izbjeći. Prije polaska na izlet racionalno procijeni svoju psihofizičku spremnost i opremljenost. Ako si bolestan ili se ne osjećaą dobro, odustani od odlaska u planinu. Sve potencijalno opasne radnje (ukopčavanje karabinera, pravljenje čvorova i sl.) dobro uvjeľbaj na neopasnom mjestu. Radnje čini paľljivo i s provjerom.

Čest uzrok opasnosti, koji moľe biti preduhitren dobrim planom, je nepredviđeno zadrľavanje u planini nakon spuątanja mraka. Mrak je posebno neugodan u zimsko doba godine kada su dani kraći i hladniji. Uvijek treba paziti da se do naseljenih mjesta ili prenoćiąta stigne za dana!

Razmjerno često se u planini dogodi da zalutamo i izgubimo put ili markaciju. Lutanje se moľe spriječiti dobrim vođenjem grupe, poznavanjem puta ili znalačkim koriątenjem orijentacije. Hodajući planinom stalno treba na karti pratiti gdje se otprilike nalazimo.

 

STRAH I PANIKA

Strah je normalna pojava pri susretu s opasnostima u teąkim situacijama. U stanju straha čovjek se teąko moľe kontrolirati, a nepromiąljenim akcijama moľe sebe i druge dovesti u joą veću opasnost ili prouzročiti nesreću. Panika je grupni oblik straha, u kojoj članovi grupe međusobno pojačavaju strah. Strah i paniku sprečava prethodna psiholoąka priprema (razmiąljanje »©to bih učinio da se neąto dogodi?«), samodisciplina, racionalno procjenjivanje sloľenosti situacije, poznavanje vlastitih i tuđih sposobnosti i vjera u njih. Hrabrost nije odsutnost straha, već uspjeąno nadvladavanje straha.

Ako su vremenske prilike već na polasku nepovoljne, najbolje je odmah odustati od cilja! Vrlo je nerazborito po nevremenu forsirati hodanje po principu »Ionako smo već mokri!«, a tu teąku greąku čine i neki vodiči tjerajući grupu do cilja »za koji je platila«. Takvoga se vodiča također mora sluąati i slijediti, ali ga treba smireno, ne spominjući njegovu bliľnju i daljnju rodbinu, uvjeriti da je skupina odlučna odustati od cilja i zaątititi se od opasnosti.

 Penjanje i ostalo muvanje po brdima iziskuje velike fizičke napore, za koje nam je potrebno mnogo energije (između 4000 i 5500cal dnevno).Energiju naąem organizmu daju ugljikohidrati koji dolaze u obliku ąećera. Zato je dobro u dľepu jakne ili ruksaka imati čokoladu, groľđice, bombone, viki-kreme, Vitergin i tablete glukoze kojima moľeą uvijek brzo povratiti energiju. Istu ulogu imaju izotonični napici, ali i najobičniji, dobro zaąećereni čaj.

- Masti također daju energiju, dobar su izvor topline, imaju veliku energetsku vrijednost, ąto je vrlo korisno zimi. Zimi tijelo troąi i viąe topline, pa hrana treba biti kaloričnija, ali ne preteąka za probavu. Masnu hranu jedi prije izleta jer se duľe i teľe probavlja. Neposredno prije pjeąačenja ne jedi previąe.

- Bjelančevine ne stvaraju energiju, ali su potrebne za obnovu tkiva, osobito miąića. Nalaze se u jajima, mlijeku i mesu.

- Osim bjelančevina vaľni su i minerali i vitamini. ©to su napori veći to je potreba za vitaminima veća, osobito za vitaminima B, C i E. Vitamina ima najviąe u voću, mlijeku i-vitaminskim tabletama (ma tko bi rekao!).

- Na izlet ponesi neąto zasoljene hrane, jer ćeą tom solju nadoknaditi onu sol koja se izlučuje znojenjem. Budući da naą organizam nema osjetilo za nedostatak soli tj. neravnomjernu količinu elektrolita u tjelesnim tekućinama sami moramo brinuti o svojoj »slanoći« ako ľelimo izbjeći tromost, umor i u krajnjem slučaju toplotni udar. Dobro zasoljena topla juha ili grah u domu izvrsno nadoknađuje iznojenu sol i tekućinu u organizmu!

- Tekućina je neophodna za ľivot, a posebno za fizičke aktivnosti. Zato uvijek moraą brinuti da sa sobom imaą dosta tekućine. Količina potrebne tekućine ovisi od čovjeka do čovjeka, a treba imati na umu da su ljeti potrebe povećane, čak i na 5 litara dnevno. Pripremajući se za izlet u kraąke i bezvodne predjele, treba računati da se pitkom vodom moľemo opskrbiti na vrlo prodjeđenim mjestima. Međutim, čak i u predjelima gdje ima »čiste izvorske« vode, bolje ju je izbjegavati ako ne poznamo njenu stvarnu kakvoću, odnosno treba je prokuhati ili dezinficirati tabletama koje se mogu nabaviti u ljekarni. Dezinficirati treba svaku vodu sumnjive kakvoće.

Orijentacija je snalaľenje na terenu. Spretnost u koriątenju orijentacije omogućuje nam relativno sigurno kretanje nepoznatim planinskim predjelima.Da bismo se uopće mogli orijentirati, treba na zemljopisnoj karti i na terenu odrediti strane svijeta. Kada se okreneą prema sjeveru, jug će biti iza tebe, zapad lijevo, a istok desno (na juľnoj je polutki obratno!). Kartu ćeą usjeveriti tako da se smjer sjevera na karti poklopi sa smjerom sjevera na terenu. Smjer sjevera na karti pokazuje strelica sa slovom N (eng. north, sjever), a ako te strelice nema, podrazumijeva se da je sjever na karti gore. Ako na karti koju si usjeverio vidią da tvoj put ide udesno i ti moraą (s)krenuti udesno.

Zemljovid ili geografska karta je grafički prikaz određenog terena. Svaka karta ima na sebi naznačeno mjerilo koje sluľi za očitavanje zračne udaljenosti i olakąava praćenje vlastitog kretanja na karti. Najčeąće se koriste planinarski zemljovidi mjerila M=1:50000, M=1:25000 i sl. Mjerilo M=1:50000 znači da jedan centimetar na karti obuhvaća 50000 centimetara tj. 500 metara na terenu. Druga vaľna dimenzionalna značajka zemljovida jesu izohipse. To su crte koje povezuju točke iste nadmorske visine (u planini ih ne moľeą primijetiti, već samo na karti). Tamo gdje su izohipse zgusnute, padina je strmija, a tamo gdje su razmaknute, blaľa. Grebenske karte sluľe za opću predodľbu pruľanja istaknutih grebena i razmjeątaja objekata. One nisu toliko dobre za orijentaciju, upravo stoga ąto nemaju ucrtane izohipse. Nekad ćeą moľda čuti da se netko hvali kako ima specijalku. To ne znači da je djevojka dotičnoga pripadnica specijalne policije, već da ima preciznu kartu malog mjerila.

Postoji viąe načina za određivanje strana svijeta na terenu, među kojima je svakako najbolja i najpreporučljivija orijentacija pomoću kompasa. Označena magnetska igla kompasa uvijek pokazuje smjer sjevera (ili bi barem trebala). Orijentacija prema suncu moguća je samo ako ima sunca, a bazira se na banalnoj činjenici da je sunce ujutro na istoku, u podne na jugu i uvečer na zapadu. U orijentaciji s pomoću ručnog sata i sunca smjer sjever-jug određuje se tako da nađemo simetralu kuta između linije 12-6h i male kazaljke usmjerene prema suncu. Paľnja; u ljetnom računanju vremena Sunce je na jugu kada sat pokazuje 13 sati! U noćnoj orijentaciji cilj je pronaći zvijezdu Sjevernjaču, najlakąe pomoću Velikog i Malog Medvjeda, ali moľe i na druge načine. Orijentacija pomoću godova na panjevima, mravinjaka i mahovina nije pouzdana.

Azimut je kut koji smjer promatranog objekta zatvara sa smjerom sjevera. Mjeri od sjevera u smjeru kretanja kazaljke na satu. Primjerice, azimut zapada je 270o, jugoistoka 135o itd. Azimut se najlakąe određuje pomoću kompasa, koji također imaju podjelu od 360o. Ponekad smo prisiljeni kretati se po azimutu (kada treba najkraćim putem stići do određenog cilja). Mjerenje azimuta moľe koristiti i za određivanje mjesta gdje se nalazimo. Odredimo li azimut barem triju istaknutih objekata u okolici, moľemo i na karti odrediti tri pravca, u čijem se sjeciątu mi nalazimo.

Korisne stvarčice za kretanje planinom su pedometar i kurvimetar. Pedometar mjeri prijeđeni put brojanjem tvojih koraka, a kurvimetrom (nije to ąto mislią) moľemo mjeriti duljine zakrivljenih puteva na karti.

 

SNALA®ENJE U NEVOLJI

Vaľnost orijentacije shvatit ćeą kad se prvi puta izgubią u planini. Osjetit ćeą vjerojatno strah, ali nemoj paničariti! Usredotoči se na stanje (čitaj: sra...) u kojem se nalazią. Pokuąaj se sjetiti gdje si zadnji put vidio markaciju (kao kod traľenja naočala), ąto prije se do tog mjesta vrati i paľljivije potraľi nastavak puta. Improvizacija moľe koristiti ako i samo ako se odlično razumijemo u orijentaciju, a i onda ju je bolje izbjegavati. Poteąkoće rjeąavaj postupno, kako nailaze; najprije dođi do bliľih ciljeva, a tamo razmiąljaj o pronalaľenju sljedećih. Ako se bliľi spuątanje mraka ili nevrijeme kreni prema najbliľem naseljenom mjestu, makar to nije u planu.

Ako je s tobom vodič ili netko kome je vodič povjerio da vodi grupu, onda ne zanovijetaj, sluąaj ga i idi za njim, čak i ako znaą da nema pravo! Moľeą ga upozoriti mislią li da je krivo procijenio lokaciju ili strane svijeta, ali ga nemoj upozoravati na ono ąto mislią o njemu, o njegovim »sposobnostima« i slično. Sjeti se one: »©utnja je zlato!« (u planinarskim krugovima kruľi i slična: »©uti i hodaj!«). Konstruktivno sudjeluj u rjeąavanju problema. Ove odrednice ponaąanja vrijede za svaku frku u planini.

Osim o spremnosti i spretnosti sudionika, uspjeh izleta uvelike ovisi o vremenskim prilikama, koje se naľalost ne mogu naručiti, ali se bar djelomično mogu predvidjeti. Pripremajući se za polazak na izlet treba obratiti pozornost je li prethodnih dana padala kiąa (sklizavost, blato na stazama, prohodnost makadamskih cesta), koliko ima snijega. Planirajući izlet uputno je razmisliti i o odstupnim varijantama i mogućnostima skraćivanja izleta u slučaju vremenskih i inih nepogoda. Večer prije puta posluąaj sluľbenu meteoroloąku prognozu na radiju, a kada se jednom nađeą u planini, koristit će ti tvoje procjene vremena, utemeljene na vlastitom iskustvu. Na svakom izletu prati i promatraj zbivanja na nebu!

Budući da se vrijeme u planini moľe mijenjati fantastičnom brzinom (npr. ljetni popodnevni pljuskovi), nemoguće je dati sasvim točnu i sigurnu prognozu. Bez obzira na prognozu sa sobom uvijek treba nositi kiąobran ili kabanicu (Joj Ano, joj Anice, ne na brda, ne na brda bez kabanice!).

Zatekne li te u planini zatekne nevrijeme s grmljavinom, izbjegavaj izloľene planinske vrhove, stjenovite grebene, stijene i osamljeno drveće zbog opasnosti od udara munje. Također, izbjegavaj skliske staze nad velikim strminama, a ako moraą ići njima, tada koračaj paľljivo! U slučaju loąeg vremena i drugih nepovoljnih okolnosti, radije odustani od cilja, jer se forsiranjem ne moľe ostvariti zadovoljstvo, koje je glavni cilj izleta.

 

POKAZATELJI VREMENA

DOBRO VRIJEME:

• visoki oblaci nejasnih kontura, mirujući ili dolazeći s istoka; magle i oblaci koji se spuątaju
• nebo blago modro ili jasno modro, vedro, blago večernje rumenilo čistih boja
• blag noćni i jutarnji povjetarac s vrhova u dolinu
• vidik nejasan, horizont dalek, konture mutne (ljeti)
• kiąica iz svjetlijih oblaka

LO©E VRIJEME:

• gomilasti oblaci, nepravilnih oblika ili oblaci oblika ovčica
• nestalan vjetar, noćni povjetarac odozdo prema gore
• puhanje zapadnih, juľnih i jugozapadnih vjetrova
• velika količina vlage i sparina
• brzo kretanje visinskih oblaka od istoka prema zapadu
• kolobari oko mjeseca i sunca
• reumatizam starijih planinara

Vrijeme se moľe predviđati i pomoću barometra. Pad tlaka predznak je loąeg vremena, a porast ili stabilan tlak dobrog. Nalazią li se na planinskim meteoroloąkim postajama, prije polaska se raspitaj kakvo vrijeme moľeą očekivati.

PLANINARSKI PUTEVI I STAZE

U planini se treba kretati isključivo planinarskim stazama jer one sluľe da se njima sigurno i sa ąto manje teąkoća dođe do određenog cilja i nazad. Planinarske puteve razvrstavamo u tri kategorije; 1. lagani (slo.lahka pot) je onaj na kojem se ne treba pomagati rukama; 2. srednje teąki (slo. zahtevna pot)-na teľim mjestima moramo se pomagati rukama; i 3. teąki put (slo. zelo zahtevna pot)-onaj na kojemu je upotreba ruku neophodna. One staze, koje za lakąe i sigurnije kretanje imaju na kritičnim mjestima ugrađene metalne sajle i klinove, zovemo joą i osiguranim stazama. Na takve puteve treba ići samo ako smo psihofizički sposobni za kretanje po njima, a i onda treba svaki korak činiti paľljivo i promiąljeno. Stani i propusti one iz suprotnog smjera, ako su na kritičnijem mjestu.

MARKACIJE I PUTOKAZI

Crveno-bijele oznake zvane markacije (marke, Knafeljčeve markacije) na stablima, stijenama, zidovima, ogradama i kolcima uz planinarsku stazu jamče da ona nekuda vodi (ne jamči da vodi baą onamo kamo ľelią stići-to jamče putokazi, ali samo ako su ispravno okrenuti). Plavo-bijele markacije označavaju pristupe speleoloąkim objektima. Na većim plohama markacije imaju oblik kruga, a na tankim stablima tri usporedne crte. Kriľanja puteva označavaju se znakom X ispod markacije, pedesetak metara prije samog raskriľja, a strelicama i savinutim crtama označavaju se skretanja. Oznake se u pravilu postavljaju tako da se stojeći kod jedne moľe vidjeti sljedeća. Markiranje planinarskih staza je odgovoran posao (za razliku od markiranja iz ąkole).

Na raskriľjima i skretanjima osvrni se za sobom i zapamti kojom si stazom doąao za slučaj da se moraą vratiti istim putem, a ujedno provjeri jesu li oni iza tebe vidjeli kojim putem treba krenuti dalje. Dakako, na takvim mjestima moraą joą viąe paziti da i sam odabereą pravi put za nastavak kretanja. Ako počeci staza iza kriľanja nisu jasno označeni, treba pogledati zemljovid i po potrebi poslati »izviđače« svakim putem po dvije-tri minute da izvide početke staza. Ne odvajaj se od skupine!

Kada si u skupini u kojoj nije vodič, posebno obrati paľnju da tvoja grupa ide pravim putem. Moglo bi se dogoditi da nitko ne zna kako ste dospjeli tamo kamo ste dospjeli (a dospjeli ste nekamo kamo niste namjeravali), jer je svatko mislio da ostali znaju put. U slučaju da izgubią markaciju, upozori na to ostale i svi zajedno potraľite posljednju viđenu oznaku. Tada će ti koristiti zemljovid i poznavanje osnova orijentacije.