Prošle sam godine svima nakon PLAC-a  pričao kako je Lošinj prekrasan u ovo doba godine. Ove sam godine takav stav u potpunosti potvrdio. Utrka je za razliku od lani kada se odvijala na sjevernom dijelu otoka obuhvatila njegov južni dio zajedno sa susjednim otočićem Ilovikom. Vegetacija je na oba otoka prosto bujala. Ne sjećam se da sam nigdje na niti jednoj utrci mirisao takvu simfoniju aromatičnih mirisa kao što je to bilo na Iloviku niti da sam igdje trčao i vozio kroz koloričnije cvjetne vizure kao što je to bio slučaj ove godine na Lošinju.

                       Utrka je startala na rivi u Malom Lošinju sa uvijek zanimljivom gradskom orijentacijom. Kako po običaju Mauru treba neko vrijeme da se mentalno zagrije, napravili smo odmah na početku par grešaka tako da smo na tranziciji na mtb  zaostajali desetak minuta za vodećim timom. Međutim iskustvo nam je govorilo da je to tek početak. Na Mtb orijentaciju krećemo sigurno i ubrzo sustižemo nekoliko timova ali i nas nakon jedne greške prelazi nekoliko njih a među njima i naši stari znanci ovog puta zajedno u timu Tilen i Klemen (Salomon Suunto Intersport) te Rok i Andrej (Leteči Nomadi).

                     Ubrzo završavamo orijentacijski dio i biciklom krećemo uz obalu po tehnički zahtjevnoj i često nevozljivoj stazi gdje je vožnja gotovo ritmički prekidana guranjem i nošenjem bicikla i tako unedogled .  Međutim vrijeme je bilo idealno za trku, pretežno oblačno i relativno svježe tako da sam uz tehničku podršku svog novog bajka relativno uspješno savladavao prepreke. Dobrim napredovanjem i spletom okolnosti ( Leteći nomadi buše gumu a Hopla Konopla (Miha i Blaž) greškom privremeno ostavljaju bicikle na tranziciji) na tranziciju na kajak dolazimo kao peta ekipa odmah iza tri  već spomenuta slovenska tima i još jednog nepoznatog tima koji ubrzo na kajaku gubi priključak. Veslamo najprije jako a kasnije počinjemo taktizirati i održavati krstareću brzinu dovoljnu da budemo odmah iza Hopla Konople i par minuta iza Letećih Nomada. Na prilazu otoku Iloviku primjećujemo prvu ekipu( Tilen i Klemen) kako se probija obalom što je značilo da imaju nekih 4-5 minuta prednosti.

                      Na otoku opskrbna stanica, brzinski se opskrbljujemo i idemo dalje te  zajedno sa Mihom i Blažom  biramo put do prve kt  kroz  središte otoka bržim ali orijentacijski zahtjevnijim putem. Malo se gubimo i odvajamo od Hopla Konopla tima ali u trenutku kada izbijamo pred kt 1  nailazimo direktno na  Leteće Nomade. Dalje smo zajedno te se  duž cijelog boravka na otoku izmjenjujemo  u vodstvu. U pravilu bi oni bili brži na coasteeringu,  dok bi mi birali splet putova u unutrašnjosti kojima bi ih prestigli i tako ukrug. Od kt 6 do kt 7 smo zajedno ali griješimo i gubimo 20-tak minuta te nas hvataju Salomon Suunto Intersport. Tri ekipe zajedno probijaju do kt7  i obalom do tranzicije na kajak i odlaska sa Ilovika. Boravak se na otoku dobrano odužio a i sunce je u jednom trenutku dobro zapeklo tako da sam ostao bez vode pa sam se na tranziciji izdašno opskrbio što nam je oduzelo par minuta više nego konkurentnim timovima.

                   Na veslanju održavamo vizualni kontakt te nakon 7-8km opet smo na Lošinju sa nekih 3 min zaostatka za vodeća dva tima. Slijedi treking do mjesta gdje smo prije 4-5 sati ostavili bicikle i onda najteži detalj trke – uspon od mora na vrh grebena po izrazito strmom makadamu. Ne treba ni sumnjati da sam 80% puta gurao biciklu i razmišljao o tome kako je sreća što je barem temperatura 20 a ne 30 stupnjeva jer bi se inače izvrnuo negdje sa strane.

Na vrhu grebena dolazimo na novu opskrbnu stanicu i saznajemo da nam vodeća dva tima bježe 12 min. Odmah nakon toga srećemo Igora koji kaže da stvari prema kraju nisu orijentacijski prezahtjevne tako da se polako mirim sa trećim mjestom te sve više uživam u prirodi a sve manje „grizem“. Mauro me nastoji ubijediti da nikada nije gotovo dok nije gotovo, i bio je u pravu.

                     Nakon niza brzih, rutinski odrađenih točaka na ulasku u Veli Lošinj neposredno pred gradsku orijentaciju nailazimo na Leteće Nomade. Ponovno guma u defektu. Brzinski odlazimo na pronalaženje osam točaka gradske orijentacije kako bi iskoristili priliku koja nam se pružila.  I uspijevamo. Gotovo bez greške odrađujemo orijentaciju u mjestu koje je jednostavno savršeno za tu disciplinu-labirint uskih , starih uličica gdje i najmanja dekoncentracija znači totalni promašaj.

Nakon svega slijedilo je četiri kilometara vožnje glavnom cestom do M. Lošinja i cilja na rivi. Na kraju 10h i  50 min i drugo mjesto. Više nego zadovoljni.

                  Čestitke Perpetumima predvođenih Igorom na odličnoj utrci posebno izboru trasa, opskrbnim stanicama i dinamici utrke. Bila je to odlična uvertira za ono što spremaju slijedeće godine.